Razgovarali u Zagrebu 9. prosinca 2013.

Kulturno središče evropskih vesoljskih tehnologij (KSEVT) odnosno Kulturni centar europske svemirske tehnologije, institucija je osebujnog naziva koja po mnogočemu zauzima posebno mjesto u europskom i svjetskom kulturnom, umjetničkom i znanstvenom kontekstu. Posvećen ideji kulturalizacije svemira, KSEVT je proizašao, između ostalih umjetničkih tradicija, uvelike i iz lika i djela Hermana Potočnika Noordunga, pionira astronautike. Smješten u Vitanju, pitoresknom slovenskom mjestu u Štajerskoj, KSEVT, s arhitektonski fascinantnom zgradom arhitekata Bevka Perovića, Dekleva Gregoriča, OFIS arhitekata i Sadar + Vuge, od 2012. privlači pozornost posjetitelja i javnosti. Svojim komplementarnim znanstvenim i umjetničkim pristupom radu, Centar istražuje nove prakse i koncepte tematizirajući pitanje ljudskog boravka u svemiru, razvijajući kulturne aplikacije za svemirski program i surađujući s mnogim svjetskim ustanovama i institucijama. Prilikom njihovog boravka u Zagrebu, razgovarali smo s direktorom KSEVT-a, dizajnerom Mihom Turšičem, i predsjednikom upravnog odbora KSEVT-a, slovenskim redateljem i umjetnikom Draganom Živadinovim, inicijatorima ideje stvaranja ove mlade i izrazito zanimljive institucije.

ORIS: KSEVT djeluje već sedam godina. Recite nam nešto o začetku ideje stvaranja KSEVT-a i o ljudima koji su sudjelovali u realizaciji samog projekta, o vremenu prije smještanja u Vitanje i izgradnje prepoznatljive zgrade Centra.

Miha Turšič: Mogli bi početi 1927. godine, ali počnimo od 2006. kad smo Dragan i ja došli u Vitanje koje je htjelo uspostaviti priču o Hermanu Potočniku Noordungu. Mi smo došli s idejom memorijalne sobe, koja je i realizirana 2006. Iste godine imali smo i izložbu u Bruxellesu, na kojoj smo prezentirali Noordungov rad i djelo te našu umjetnost koja je privukla pozornost europskih dužnosnika. Na toj izložbi ispričali smo našu priču o kulturalizaciji svemira – priču o tome što se događa s čovjekom u svemiru. Kako je za njih taj koncept bio potencijal za stvaranje europskog centra za mladu i novu Europu, rekli su nam da napravimo nešto više od toga. Vratili smo se kući, skupili arhitekte i krenuli s projektom.

ORIS: Da se zadržimo još malo na Noordungu. Njegov lik i djelo imaju izrazitu važnost u slovenskom i europskom kontekstu, on je danas nerazdvojivi dio svemirskog istraživanja i svemirske arhitekture. Koliko je ta činjenica bila poticajna za osnivanje KSEVT-a i umrežavanje s drugim europskim i svjetskim institucijama?

Miha Turšič: Noordung je rođen u Puli 22. prosinca 1892., odrastao u Mariboru, obrazovao se u Grazu, Beču i Fischau te Hranicama u Češkoj. Bio je iz vojničke obitelji i školovao se za vojnog inženjera te je posjedovao cjelokupno inženjersko znanje toga vremena. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu na svim frontama i napisao prvu knjigu o tome kako putovati u svemir. To nije bila samo tehnička knjiga; sadržavala je sve tehničke i fizičke detalje, ali je bila i prva knjiga u kojoj je opisana vizija čovjekovog bivanja u svemiru. Zbog toga je on prvi koji je odgovorio na pitanje kako s tehničkim znanjem živjeti u svemiru. Nije se bavio toliko raketama, koliko boravkom ljudi u svemiru i utoliko je to prva knjiga o arhitekturi u svemiru. Povjesničari astronautike slažu se po pitanju Noordunga kao prvog arhitekta za svemir.

ORIS: Da, njegova knjiga Das Problem der Befahrung des Weltraums – der Raketen-Motor (O problemu svemirskog leta – raketni motor) iz 1928., danas fundamentalno djelo koje tematizira svemirsku stanicu i geostacionarnu orbitu, tek je postupno prevođena na druge jezike, među kojima na slovenski tek 1986.?

Miha Turšič: Dijelovi knjige prevedeni su na engleski već 1929., jedan dio knjige preveden je na ruski 1935. godine. Na slovenski je knjiga prevedena 1986., u izdanju Slovenske matice; kompletan engleski prijevod napravljen je 1995., a hrvatski tek 2004. Ove godine izašao je i prvi potpuni prijevod na ruski, tako da polako imamo knjigu na svim svjetskim jezicima.

ORIS: Spomenuli smo pojam kulturalizacije svemira koji čini okosnicu djelovanja KSEVT-a i poveznicu s Noordungom. Možemo li to još malo pojasniti i ući u suštinu značenja tog pojma?

Miha Turšič: Kulturalizacija je fokus rada KSEVT-a, to nije nešto specifično za nas, poznate su već suradnje umjetnika i znanstvenika; na primjer Fritz Lang i Hermann Oberth, Walt Disney i Werner von Braun. Cijela svemirska priča počela je s pitanjem čovjeka u svemiru, s pitanjem Boga u svemiru; nije počela s raketama već u kozmizmu, u drugoj polovici 19. stoljeća. U vrijeme kada je u istraživanju svemira dominantan tehnički fokus, mi u svemirski okvir unosimo aspekt umjetnosti i humanizma. Tehničke znanosti bave se zvijezdama, energijom, tehnologijom i vremenom, mi se s druge strane bavimo čovjekom u svemiru.

ORIS: Postoji inicijativa na visokoj razini, od slovenske strane u suradnji s Ruskom federacijom, za slanje prvog umjetnika u svemir. Kako to doprinosi promoviranju rada i prepoznatljivosti KSEVT-a i ideji kulturalizacije svemira u međunarodnom kontekstu?

Miha Turšič: Slovenija ima i tradiciju i kontinuitet. Tradiciju čini Noordung i tršćanski konstruktivistički krug s umjetnicima kao što su Edvard Stepančič, Avgust Černigoj i George Carmelich, koji su prvi tematizirali formu u bestežinskom stanju. Oni su izmjestili formu izvan platna, izvan medija. Imamo kontinuitet suradnje sa znanstvenicima koji rade na projektima istraživanja svemira u Europi i Sjedinjenim državama, kao što je dr. Anton Mavretič, svjetski stručnjak za sunčevu plazmu koji je konstruirao neke od ključnih instrumenata za bespilotne svemirske letjelice Voyager 1 i 2. S druge strane, imamo pionire kompjutorske umjetnosti s kraja šezdesetih godina, primjer je Edvard Zajec, a kompjutorska umjetnost jedna je od najvažnijih za razumijevanje umjetnosti u svemiru. U svemiru se nalaze kompjutori; sateliti su sami po sebi kompjutori. Ako želimo napraviti neki umjetnički rad u svemiru, to možemo preko satelita. Možemo napraviti umjetnički satelit, a to je pitanje metodologije rada kompjutora. Tu dolazimo do pitanja digitalnog i umjetnog, a to su metodološka pitanja za umjetnost van zemlje.

ORIS: KSEVT ima nekoliko desetaka tisuća posjetitelja godišnje. Jednom prilikom kad su Vas pitali zašto tako komplicirano ime za KSEVT, odgovorili ste da se ne bavite popularizacijom nego razjašnjavanjem kompleksnih odnosa. Kako kao institucija balansirati između popularizacije, rada Centra i istraživačkog segmenta, rezidencija i općenito vašeg rada kao institucije?

Miha Turšič: Kao što smo spomenuli, jedan od fokusa je kulturalizacija svemira, dok je drugi fokus jedan spoj umjetnosti i znanosti. Prožimanje umjetnosti i znanosti ključno je za KSEVT, za ono što se može događati u svemiru. S obzirom da su to kompleksni odnosi, potrebno je razumijevanje i jednog i drugog segmenta, svojevrsni diplomatski odnosi između ta dva pola. Krajnji rezultat je umjetnost u svemiru ili znanost u svemiru, ali da se dođe do krajnjeg rezultata potrebno je i jedno i drugo. Za ilustraciju; nedavno smo počeli s godišnjom temom, odnosno platformom konferencija i foruma pod nazivom Out of the Cradle – Kako misliti izvan Zemlje. Tim programom cijelu godinu obrađujemo jednu temu. Ove godine ta tema je promatrač, ali promatrač u umjetnosti, fizici, znanosti, humanistici, i u svemiru. To su četiri različite metodologije, četiri različite prakse, četiri različita rezultata, ali jedno isto pitanje. Kad se radi na svim poljima, moguće je razraditi strukturu pitanja kojom se dobije rezultat razumljiv svima. Primjerice, na taj način možemo dobiti centar za obuku kozmonauta kojima, u bavljenju s pitanjem čovjeka u svemiru, pomažu i umjetnici i filozofi. Imamo bazični problem pitanja – čovjek ili robot. Svi ljudi koji su išli u svemir su pod kontrolom, dok s druge strane, sateliti i uređaji implementirani u svemiru postaju sve neovisniji te se razvija umjetna inteligencija. Ako je neovisnost rasuđivanja humanistička crta, gdje se onda događa razdvajanje ljudskosti i artificijelnosti? To su pitanja emancipacije, tijela i svijesti u svemiru i to je metodologija kojom se bavimo. U praksi to znači da izložbe, filmovi i publikacije prenose priču, ne iz jednog spektra nego upravo iz više spektara. Kada imamo inženjera koji razumije inženjerski rad iz humanističke perspektive, stvaramo jednu dodanu vrijednost. Popularizacija kulturalizacije svemira je, rekao bih, simplifikacija, recimo za djecu. Znanstvenici i umjetnici ne žele simplifikaciju već dodanu vrijednost svome radu, koja se postiže interakcijom različitih grana. To stvara kulturu oko znanosti i umjetnosti i to je kulturalizacija, što je bit.

Dragan Živadinov: Kulturalizacija svemira ima dva ključna momenta. Prvi je pitanje morfologije i razumijevanja 20. stoljeća. Centar naše projekcije i razumijevanja je prijelaz iz 19. u 20. stoljeće. To je točka našeg promatranja, a projekcija je heterotopija. Kako manifestirati ono – kako je biti čovjek u svemiru? Kad bi došla neka druga inteligencija, kako bi im mi objasnili što nas čini ljudima? Ta morfološka pitanja proizlaze iz povijesnih uporišta, jedno je – kao što je Miha rekao – konstruktivizam, te suprematizam. Zašto ta dva? Zato što u Sloveniji imamo bogatu tradiciju. Ta neposredna veza Fjodorova, Ciolkovskog i kozmizma koju mi pratimo, polazi od filozofske dvojbe koju Fjodorov formulira na sljedeći način: Mi kao čovječanstvo imamo problem da jedna polovica kaže da Bog postoji, a druga da ne postoji. Tu nastaje konflikt jer imamo ogromnu grupu ljudi koja kaže da postoji, i drugu koja kaže da ne postoji. Kozmizam po tom pitanju zastupa stajalište da se moramo prestati baviti pitanjem o postojanju Boga, već da moramo jednostavno pogledati. Kako? U svemiru, različitim aparatima. To je začetak ideje svemirske znanosti i to je početak 20. stoljeća. Paralelno s tim procesom ide bitka za antimimesis, bitka za bitno. Tu nastupa jedna nova morfološka struktura; na jednoj strani recimo konstruktivizma Černigoja i Kosovela, a na drugoj strani Hermana Potočnika Noordunga. Povijesno-tradicijska akumulacija tog pitanja kod mene rezultira s novom morfologijom. Kad se mene pita što sam po zanimanju, ja kažem da sam morfolog, barem posljednjih pet do deset godina. Kod Mihe je to povezano s razumijevanjem digitalnog okruženja. Ovdje treba spomenuti i Dunju Zupančič koja bavljenjem postgravitacijskom umjetnošću s nama čini jezgru našeg djelovanja.

ORIS: Kako je došlo do materijalizacije ili prenošenja navedenih koncepata u arhitekturu zgrade KSEVT-a, i kako je došlo do suradnje četiri možda najrenomiranija arhitektonska studija u Sloveniji? Možete li nam reći nešto o tome?

Dragan Živadinov: Pred arhitekte smo došli upravo s ta tri navedena elementa, znači: povijesnim uporištima, morfologijom i postgravitacijskom umjetnošću, odnosno s njihovim zbrojem. Što se tiče suradnje ova četiri ureda, Miha je jednom prilikom rekao da ako mogu Rusi i Amerikanci surađivati zajedno, zašto ne bi mogla i četiri slovenska studija. Mi smo tu sudjelovali više ili manje samo s našim znanjem o ta tri osnovna korpusa našeg djelovanja. Postojao je i jedan motiv usmjerenja, a to je projekt Potočnikove geostacionarne svemirske stanice. Nakon tih usmjerenja prestaje naš input i dalje se radi o stručnosti i izvrsnosti tih osam arhitekata. Jedino je bilo potrebno intonirati rad činjenicom da smo se nalazili na prijelazu stoljeća, te da postgravitacijska umjetnost nije stilski smjer, već su to uvjeti u kojima se umjetnost realizirala, a i stvarala u 20. stoljeću. Prisjetimo se samo pionira digitalne umjetnosti, Edvarda Zajca, a prijelaz u 21. stoljeće ocrtava pojam supramodernizam, obzirom da je postmodernizam završio 1995. godine, kako ga mi u KSEVT-u pojmimo – kao stilski smjer od 1970. do 1995. i da ne bi smjelo biti njegovog kontinuiteta. Supramodernizam je pomoćni pojam koji karakterizira najvišu točku koju društveno-umjetnički dosežemo nakon renesanse u 20. stoljeću, kojeg karakterizira ingenioznost konceptualizacije modernosti, veličanje modernosti i da ono što je modernizam na planetu, kad se pojavi u niskoj, srednjoj, visokoj ili čak ekvatorijalnoj orbiti mora biti iznad modernizma. Ono što bi bila povezanost s onim što je recimo geostacionarna stanica veza je s cockpitom, s komunikacijskim strojem za ekspediciju duha u orbitu. Mi to zovemo orbitalizacija. Znači, diktat motiva Potočnika plus orbitalizacija, supremacija, konstrukcija i arhitekti su zapravo već imali sve to u sebi jer je to sve već ono s čime smo se mi kao generacija susretali i što smo kao generacija naslijedili. Rezultat njihovog rada je u svakom slučaju, što se nas tiče, bio briljantan. Zašto? Jer nije bio kompetitivan, nego koproduktivan i komplementaran.

ORIS: Moramo se dotaknuti i konteksta. Kako su ljudi u Vitanju reagirali na izgradnju KSEVT-a, kako su ga prihvatili i kakav je doprinos KSEVT-a gradu i stanovnicima Vitanja?

Miha Turšič: Kao prvo, potrebno je reći da Vitanje nije neko malo selo. Vitanje je grad sa 700-godišnjom tradicijom slobodne trgovine, s dvije utvrde i pet crkava. Činjenica je da je prije sto godina željeznica prošla drugom trasom, što je rezultiralo gubitkom dobrog dijela trgovine. Vitanje je naime bilo poznato po manufakturi plavog stakla za bečki i za druge europske dvorove. Zbog gubitka nekih gradskih karakteristika iz razdoblja od 16. do 19. stoljeća, ljudi su imali kapacitet razumjeti veliku priču, bili su upoznati s Noordungom i njegovim djelom i znali su prepoznati pozitivne utjecaje za svoj gradić. S takvim kapacitetom razumijevanja imali smo i mir i podršku da izgradimo KSEVT, nešto što u trenutnim ekonomskim uvjetima u većim gradovima, kao što su Ljubljana ili Maribor, uopće nije bilo moguće. Patologija recesije je takva da se ne može ništa novo sagraditi. U Sloveniji realno nismo ništa novoga sagradili, osim Muzeja suvremene umjetnosti u Ljubljani. U Vitanje je došao novi turistički potencijal; s 5 gostiju godišnje došli smo na 30 000 i polako se taj potencijal realizira, polako, jer potrebno je nekoliko godina za turističko pozicioniranje kad se ne radi o nekom hiper-hotelu, nego o jednom pametnom nanoturističkom zahvatu s lokalnom pričom i lokalnom energijom. Mislim da je to slučaj bilo gdje, ne samo u Sloveniji. Vitanje s KSEVT-om postaje i regionalni kulturni centar. Imali smo koncerte, gostovanja kazališta; na primjer Slovensko narodno gledališče gostovalo je sa svojom najboljom predstavom godine.

ORIS: Dotaknuli smo se recesije. Što mislite kako recesija i možda opće stagniranje u istraživanju svemira proteklih godina te smanjenje investicija u znanost, utječe na implementaciju vašeg rada, aspekta kulturalizacije u kontekst svemirskog istraživanja?

Dragan Živadinov: Do sada je preko 500 ljudi bilo u svemiru, većinom muškaraca. Je li među njima bio, primjerice, antropolog ili sociolog? Nije. Kad mi u KSEVT-u govorimo o znanosti, ne mislimo na prirodoslovne znanosti, nego na humanističke znanosti. Mi kroz korpus humanističkih znanosti i umjetnosti, odnosno posljedično kulturnih uzoraka u stvari gradimo strukturu selekcije, programa i ljudi koji će ići na međunarodnu svemirsku stanicu i na sve buduće stanice, ali u nekom doglednom vremenu. Za sljedećih pet do deset godina već se zna tko ide gore, ali jedan od programa je i osposobljavanje astronauta, kozmonauta ili kako kinezi kažu – taikonauta za suvremenu umjetnost. Suvremena umjetnost je važna za nas, mi imamo i kontinuitet eksperimentalne umjetnosti s takozvanom razvojnom umjetnošću. Razvojna umjetnost je polje udruživanja, kako je Miha prije spomenuo, uspostavljanje jedne vrste diplomatskih odnosa sa prirodoslovnim znanostima. Ja sam kroz svoj život sreo puno suvremenih umjetnika koji razumiju procese u suvremenoj znanosti, ali jako malo znanstvenika koji razumiju procese u suvremenoj umjetnosti. To je dosta traumatično. Kad umjetnik dođe u znanstveni kontekst, postaje gost, a kad znanstvenik dođe u polje umjetnosti on je uvijek amater. Liječnik koji svira violinu nije umjetnik, on djeluje u uzorku kulture; nas ne zanima kultura, kultura u svemiru već postoji. Nas zanima umjetnost, a i kulturalizacija ide k stvaranju kulturnog svemirskog programa, preciznije – europskog kulturnog svemirskog programa.

Miha Turšič: Ono što ne postoji još nigdje. U osnovi se do sada išlo za tim kako možemo iskoristiti i razumjeti svemir, dok se nitko ne bavi time kako razumjeti čovjekovo bivanje u svemiru i kako to iskustvo vratiti natrag na Zemlju.

Dragan Živadinov: Postoji u Sloveniji jedna tradicija koja je došla iz Zagreba, preko Virgila Poljanskog. On dolazi u Ljubljanu 1921. godine i pokreće Svetokret – časopis za ekspediciju duha na sjeverni pol. U svakom slučaju, ako je Sputnik bio supremacija, svojim jednoličnim i za radioamatere uhvatljivim signalom, svemirska stanica Mir i Međunarodna svemirska stanica su čista konstrukcija, utilitarnost konstrukcije. One nisu u kategoriji ljepote, dok kroz konstruktivizam ne vidimo ljepotu konstrukcije.

ORIS: Što možemo kulturalizacijom svemira dobiti kao jednu dodanu vrijednost za zemaljski kontekst, odnosno možete li nam reći nešto o uvođenju novih umjetničkih tradicija u suvremeni kontekst i njihovom testiranju u svemirskom kontekstu?

Miha Turšič: Poznajemo dvije tradicije istraživanja svemira – astronautsku i kozmonautsku. Astronauti pripadaju zapadnoj hemisferi, zapadnoeuropskom i američkom kulturnom krugu, a kozmonauti ruskom. Prvi su krenuli u osvajanje iz Europe u Ameriku, zatim na mjesec, pa Mars, kamen po kamen, a drugi su krenuli istraživati prazan prostor. A što je s pitanjem treće, četvrte ili pete tradicije? Mi želimo istraživati nove tradicije i prakse. To mogu samo ljudi; kako misliti nove tradicije, zašto u svemir, s čime, kako u svemir? Zašto s tijelom u svemir? Kamo dođe tijelo, a kamo um u svemiru? To su metodološko-filozofska pitanja o prodoru čovječanstva u svemir.

Dragan Živadinov: Ja bih dodao jedan moment koji se veže na arhitektone Kazimira Maljeviča. U svakom slučaju, Miha je direktor i bit će bar deset godina u KSEVT-u, a ja pripadam postgravitacijskoj umjetnosti, doticajnoj točki na kojoj smo se sreli i s Dunjom Zupančič. Moja projekcija je projekcija razvojne strukture koju u svojoj pedesetogodišnjoj predstavi zovem Umbooti. Umboot dolaze iz kozmističke tradicije robota – rabotnika i uma – umjetnosti. Ljudi misle da je umjetnost intuicija, arhitekti osobito znaju da je umjetnost prvotno arhitekton – nad-graditeljstvo, a onda graditeljstvo. Nas zanimaju, prije svega – supra-arhitektoni (kako ih mi zovemo), koji se mogu vidjeti u djelu Kazimira Maljeviča u kojem svi vide sliku i nisu svjesni da je to zapravo nacrt, doslovan nacrt. U tom smislu, da ne bi bilo zabune, mi pratimo sekularni kozmizam, jer kozmizam ima i svoje teološke implikacije. Ako netko želi, rekao bih čak i materijalistički kozmisti, a najviši stupanj materije za nas, rekao bi Dalibor Martinis, je digitalni signal.

ORIS: Spomenuli smo sada pedesetogodišnju predstavu o Noordungu, koja je započela 1995. i koja će imati reprize svakih deset godina do 2045. Miha je na početku govorio o zamjeni uloga i činjenici da kompjutori postaju autonomniji, dok je čovjek sve više kontroliran. Glumci koji s vremenom preminu, u predstavi će biti zamijenjeni; muškarci ritmom, žene melodijom. Njihovi podaci, DNK, gestika i mimika bit će podatkovno pohranjeni. Recite nam nešto o tome.

Dragan Živadinov: Da, prije dvije godine umrla je prva glumica i na trećoj reprizi, 2014., doći će do supstitucije u predstavi. Miha je s bio-umjetnicom, dr. Špelom Petrič, napravio prvi model kojim se bavimo pitanjem što je zapravo živo u svemiru i zašto nešto zovemo neživo. Ne bih sada previše ulazio u to, iako smo trenutno u tom procesu triangulacije lica, pohranjivanja DNK i tako dalje. Ono što je bitno, naglasio bih, je da je KSEVT produkt koji će imati svoj život i koji će se razvijati. On će se razići od postgravitacijske umjetnosti, da bi se u nekom trenutku ponovno sreo, i tako do 2045. To su dva paralelna toka, to je konceptualni trik, jer ljudi umjetnost uvijek pojednostavljuju.

Na natječaju Ministarstva kulture Slovenije, KSEVT je zajedno sa Zavodom DESSA i Društvom arhitekata iz Ljubljane s projektom Problem svemirskih putovanja – tri stroja autora Mihe Turšića i Dragana Živadinova, izabran za predstavljanje Slovenije na ovogodišnjem, 14. Venecijanskom bijenalu. Autori su podijelili projekt u tri cjeline.